Pijesak i morske valove zamijenit će školske klupe. Ploča i kreda čekaju na maštovite, hodnici su za glasne, a dvorišta za zaigrane. Ove će jeseni neki prvi put krenuti u školu. Prvašići – mališani koji ne znaju što ih čeka iza zatvorenih vrata velike zgrade koju njihovi nešto stariji susjedi zovu „moja škola“.
U razgovoru s Nikolinom Dražić - Celić, psihologinjom osnovne škole Petra Krešimira IV. doznali smo tko su to školski obveznici i što to znači biti zreo za školu.

Pogreška broj 1

Roditelji često pogrešno misle kako je njihovo dijete spremno za školu od trenutka kada nauči čitati, brojiti ili bojati, no stvari stoje posve drugačije. Naime, iako je svako dijete koje do 01. travnja navrši šest godina školski obveznik te se ono samim time automatski upisuje u školu, moguće su iznimke. Testiranje djece koje se provodi po završetku školske godine kroz peti mjesec pokazat će koliko je pojedino dijete spremno, to jest zrelo za školske klupe.
Logopeda, socijalnog radnika i psihologa više zanimaju njegove kognitivne sposobnosti, socijalna struktura obitelji i razvoj govora. Testovi će pokazati ima li dijete problema s koncentracijom, hoće li mu biti problem gledati i pisati, tj prepisivati, kakva je njegova fina motorika, koliko je dijete tjelesno i emocionalno spremno za početak puta ka obrazovanju.
Također je bitno da dijete razumi kako je vrijeme da se odvoji od roditelja, ono mora biti spremno na socijalizaciju. Treba se naučiti pripadati nekoj grupi, prilagođavati istoj te  da shvaća kako se ono što je upućeno grupi odnosi i na njega samoga.

Pogreška broj 2

Nakon što je dijete prošlo testiranje i nakon što je upisano u prvi razred nastavlja se sustavno praćenje ili tromjesečna opservacija novih učenika jer je moguće da se jave određene poteškoće koje nisu bile vidljive na početku. Međutim, to ne mora automatski značiti da s djetetom nešto ozbiljno nije u redu jer svako dijete je osoba za sebe i kao takva drugačije reagira na nastale promjene. Kao drugo, u takvim su situacijama roditelji često skloni pomisliti kako je to njihova greška ili da su oni krivi što njihovo dijete nije ispunilo očekivanja. Sram koji se tada pojavljuje kod roditelja posve je nepotreban, rekla nam je psihologinja, jer to može značiti trenutačno nesnalaženje u novonastalim uvjetima budući da se pred to dijete prije nisu stavljali isti ili slični zadaci.
Zbog toga je preporučljivo godinu dana prije nego dijete krene u školu započeti s pripremama na način da se djetetu osigura radni kutak u kojem će ono stjecati svoje radne navike i učiti se obvezama.

Rastanak na školskom dvorištu

Bliskost i težina odvajanja roditelja od djeteta česta je u vrtićkoj dobi. „Kod škole je to znatno manje, pa ukoliko se to ipak dogodi mi dopuštamo da roditelji budu s djecom  u razredu ili ispred vrata. Ali, to je vrlo kratak period jer se dijete mora naučiti odvojiti od roditelja“ kazala je psihologinja, nastavljajući kako „ dijete surađuje s roditeljem pa čim na njemu vidi promjenu ono će točno odreagirati ono što vidi“. Roditelji mogu mnogo učiniti pri razvijanju socijalnih vještina i emocionalne zrelosti svoje djece. Trenutak kad će pustiti da mu dijete samo ide u školu roditelji sve više prolongiraju. No, upravo oni moraju  biti prvi koji će pustiti stisak ruke i svojim primjerom pokazati kako škola nije ništa strašno.

NE! Treniranju strogoće

Dijete se u školi prvi put suočava s procjenama koliko je u čemu dobar ili loš te to može biti jako stresno, stoga je bitno djetetu pružiti potporu i biti jako strpljiv – pružiti mu puno prilika.
Naša psihologinja Nikolina ističe kako je bitno koliko pažnje roditelj posvećuje svom djetetu te koji je njegov stav prema školi. Upozorava roditelje da se sjete kako je njima bilo u školi jer svoj stav spram svemu pa tako i školi roditelj može posve nesvjesno prenijeti na dijete.
Bitno je da se roditelji usuglase oko načina odgajanja djeteta. Djeca koja su voljena, ona djeca čiji su roditelji puni ljubavi, pažnje i topline bit će daleko više sigurnija u sebe te će kao takvi lakše razvijati socijalne vještine, bolje će se snalaziti u raznim okruženjima, a samim time i na školskom dvorištu.
No, svakom su djetetu potrebne granice, potrebno je odrediti pravila. Nekakva ravnoteža mora postojati pa premalo ili previše ograničenja neće donijeti ništa dobro. Treba im pokazati da je u redu griješiti dok se iz greški uči.

Igra sa škarama

Psihologinja Nikolina tvrdi kao djeci treba dopustiti da se igraju škarama i prije nego dođu na sat likovne kulture. Upozorava da roditelji, posebno majke često znaju preuzeti ulogu one koja piše domaće zadaće, čita lektire ili rješava matematičke zadatke nesvjesna da djetetu čini medvjeđu uslugu. Roditelj mora dopustiti djetetu da drži škare u rukama jer djeca žele učiti, želja za znanjem je njima urođena, kako je psihologinja upozorila „To je kao kad uče hodati – koliko god puta pali oni će se uvijek ustati!“

Bezbrižan početak

Prvo polugodište proći će im u igri. Vrlo je mala razlika između atmosfere vrtića i škole tih prvih mjeseci jer tad još nema ocjena, smanjena je satnica, cijeli pristup je ležerniji. Period je to da se djeca i roditelji pripreme na godine učenja koje su pred njima.
Savjet roditeljima za kraj: „Bez straha pristupiti školi, djetetu pokazati entuzijazam zbog nove avanture, poticati znatiželju i biti ponosan na svaki (ne)uspjeh!“

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku