Živko Badžim, tajnik KK Šibenik, pao je pod utjecaj euforične šibenske košarke iz osamdesetih godina, a od iste ne odustaje ni nakon prekida aktivnog igranja, čak ni u rijetkim slobodnim trenutcima. Gotovo da živi po načelu „ne čini ono što ne želiš da drugi tebi čini'. Iako gotovo freak kad je košarka u pitanju, priznaje kako su mu sin Roko i kćer Petra najveći uspjeh u životu.
Budući da te svi znaju kao košarkaša, krenimo s tim. Kako je počela tvoja košarkaška priča?
Priča je krenula zajedno sa šibenskom košarkaškom euforijom. Znači, osamdesetih godina kada je Šibenik bio grad košarke, kada je osvojio državno prvenstvo. Nije bilo djeteta koje nije treniralo košarku. Kako sam tada krenuo s košarkom nisam stao do danas. Prestao sam igrati u 34. godini, u 35. me zvala Uprava koja je složila klub, predsjednik Grcić me pitao hoću li biti direktor kluba. Prihvatio sam, ali da sam znao u što ulazim ne bih. Nadobudno sam krenuo nešto napraviti, ali da sam bio malo pametniji, da sam znao koji me problemi čekaju, vjerojatno ne bih ni ulazio.

BIO BIH FOTOGRAF…

Osim toga, žališ li još za čim?
Zadovoljan sam što sam cijeli život bio u sportu. Mislim da je to super. Normalno, i to ima svojih mana. Lijepo je dok pobjeđuješ, nema ljepšeg nego biti pobjednik, no kad gubiš nema ti goreg od sporta jer si tvoj porazak svatko uzima za pravo komentirati. Danas imaš tvrtke koje su u sto puta većim problemima, nego je klub, ali se to ne zna. Čim se radi o sportu, neuspjesima u sportu, naravno da će svi komentirati. Sretan sam što sam bio u sportu, što sam ostao u sportu s pravim ljudima, igračima. Sve što radim, radim s guštom.
Znači ne bih ništa mijenjao?
Ne bih.
Da se ponovno rodiš bio bi…
Fotograf. (smijeh) Ne znam bi li opet bio košarkaš. Teško je to. Nije lako i svi veliki sportaši prošli su mnogo toga kroz život da bi došli do toga gdje jesu.
Uz sportaše se obično veže red, rad, disciplina. Imaš ipak koji porok, slabost?
Možda to što ponekad želim više nego je realno?! Možda bih trebao imati neku mjeru u svemu. Nekada se zaigram pa nemam granica.
Koja bi bila vrlina onda?
Ne znam. To je teško reći. To bi trebalo pitati momke iz kluba, ljude s kojima se družim.
Onako, bez lažne skromnosti?
Opet o košarci pričamo. Evo, recimo kad sam došao u klub momcima sam dao priliku koju ja nisam imao. Jer, kad sam ja igrao strane se igraće držalo kao kap vode na dlanu, a mi domaći smo uvijek bili sa strane. Bio sam maksimalno podređen domaćim igračima, sve sam radio za dobrobit njih i kluba.
Ima li u tvom životu nešto da nije vezano za košarku?
Ajme, kako nema?! Ima puno toga. Imam ja i život mimo košarke. Normalna stvar.
Na primjer?
Ne znam za koju temu da se uhvatim.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Možda izgleda glupo, ali i ovo malo slobodnog vremena što imam ja sam vječito u košarci. Onda gledam košarkaške utakmice na satelitu. Sve mi je vezano uz to, prijatelji koje sam upoznao dok sam igrao, i kasnije. Sve je vezano uz sport, ne samo košarku, nego inače.
Eto, budući nikako da se maknemo od košarke, koji je sport iza nje?
Pa, nogomet. Znaš da smo mi svi opsjednuti nogometom. Uvijek rado pogledam nogometne utakmice.
Kako komentiraš kvalifikacijsku skupinu za EURO u kojoj smo se našli s Grčkom, Gruzijom, Maltom…?
Mislim da imamo sreće što smo izvukli dobru skupinu i da prolazimo dalje. Ali ne treba ni gledati neuspjeh ako nismo svake godine na europskom ili svjetskom natjecanju. Premali smo mi s četiri milijuna stanovnika da bi se kandidirali na svako prvenstvo. Tako da je i doći tamo pravi uspjeh.

NAJVEĆI USPJEH

Koji je tvoj najveći osobni uspjeh?
Moje dvoje djece. To je najviše što sam napravio. Oni su mi najveći uspjeh – dvoje zdrave, normalne djece.
Imaju li oni sportskih ambicija?
Imaju, ali… Sin ima 12 godina, kćer 10… prošli su već sve sportove, posebice kćer. Svestrana je sportašica. Mislim da je to dobro za dijete. U svakom slučaju, potpuno su u sportu.
Imaš možda kakvu ne ispunjenu želju?
Neispunjena?! Opet je sve vezano za taj sport. Sa mnom je stvarno teško pričati, osim o sportu.
Nismo ni očekivali da ćemo s košarkašem pričati o politici.
Možda to što uvijek hoćeš više i bolje od onoga što radiš. U sportskoj sam karijeri uvijek htio više. Mislim da su mi se neke želje ostvarile kao seniorskom igraču, pa i sad u klubu. U ovim uvjetima mislim da smo napravili maksimalno, ali uvijek ostane ono zrno da smo mogli još. Nakon tri godine stvaranja mladih igrača mislim da smo uz bolju podršku mogli napraviti korak više. Možda uči u regionalnu ligu.
Možda jednog dana?!
Možda. Da' bog, s menom ili bez. Daj bože, da bude tako.

DA MOGU VRATIT VRIJEME REKAO BIH NE

Obzirom da u šibenskoj košarci trenutačno vlada „šušmur“, ne zna se tko pije, a tko plaća, koja je tvoja trenutačna funkcija?
Moja funkcija je istekla u rujnu prošle godine kada je istekao i mandat uprave koja me izabrala. No, kako su se svi povukli nisam mogao i ja. Bilo je to pred početak sezone i ostao sam s ciljem da formiramo novu upravu, novu skupštinu, nađemo novog predsjednika. To se rasteglo do danas, još se ništa nije napravilo. Meni je bio cilj da se formira ta uprava, da se nađu ljudi koji će voditi klub ne vezano hoću li ja ostati ili ne. No, onda nisam mogao otići budući je sezona već počinjala. A, da sam se maknuo i ja, ne znam kako bi uopće išta napravili. (sk)

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku