Tročlani istarski sastav „Poropati 67“ čine Vjekoslav Crnoborni na gitari, Ervis Pintar na bubnjevima te Vladimir Kuzman na bass gitari. Svoje mješovite glazbene ukuse nastoje stopiti u jedan zvuk, njima specifičan glazbeni izraz, a pri tome im pomažu iskustva s drugih projekata.
Može mali uvod u „Poropate 67“, tko su i kako su nastali?
Bend je nastao u jesen 2007. Okupili smo se u maloj kućici u selu Poropati na sjeverozapadu Istre, blizu Grožnjana. U tom trenutku nismo imali neku jasnu ideju o tome kako bismo željeli zvučati, jedino u što smo bili sigurni je bilo da nas glazba koju smo u tom trenutku svirali s drugim sastavima ne zadovoljava, barem ne u potpunosti. Vjeko i ja smo svaki imali po nekoliko skladbi koje su bile u dobroj mjeri završene i u roku od par mjeseci smo za njih uspjeli napraviti aranžmane, kako bismo ih mogli svirati u ovom sastavu.
Naša su glazbena iskustva dosta različita, Vjeko je klasično obrazovani gitarist, Ervis uglavnom sluša jazz, a moji su interesi uglavnom usmjereni prema etnu i folku. Iz različitih usmjerenja pristupamo i pokušavamo svoje pojedinačne ideje na neki način međusobno uskladiti te od njih stvoriti nekakav specifični glazbeni izraz, koji uglavnom dotiče sve te naše različite "izvore".

GLAZBENI MEDIJI

Kako definirate glazbu koju svirate?
Nismo pretjerano skloni "definiranju" glazbe, pokušavamo joj na neki način biti mediji, stvoriti jedan tijek od tih različitih "izvora" iz kojih crpimo i poslije toga se od nje odmaknuti. Mislim da niti nije na nama, kao glazbenicima, da stvaramo neke definicije i sami spremamo glazbu koju sviramo u ladice. Ako ona kasnije zaintrigira neke ljude da o njoj razmišljaju, to je sve što nam je potrebno.
Iza vas su tri godine pod glazbenim nebom, kako to još uvijek  niste izdali album i koliko ćemo još čekati na njega?
Snimanje i objavljivanje glazbenih izdanja prije svega zahtjeva određena financijska sredstva, proporcionalno sa tehničkom kvalitetom snimke ta se željena sredstva povećavaju. Za instrumentalnu glazbu općenito, a posebno za glazbu kakvu mi sviramo od esencijalne je važnosti da kvaliteta snimke bude na određenom nivou. Neke smo snimke napravili, ali nismo sa njima potpuno zadovoljni. Ubrzo ćemo pokušati ponovo. Nadam se da će to biti dosta bolje, ali mislim da zaista kvalitetne snimke nećemo moći napraviti bez financijske potpore nekog zainteresiranog izdavača.
Ima li traga zainteresiranim izdavačima?
Tu je nova priča, odnos relevantnih glazbenih izdavača prema ovakvoj glazbi i pitanje koliko jedna takva kuća može u njoj vidjeti svoj interes. Sve u svemu, priča se svodi na to da bendovima koji ne rade glazbu koja se lako prodaje, bez obzira koliko kvalitetni bili, put prema uspjehu i prosperitetu u principu traje jako dugo i treba biti jako strpljiv i uporan.

NITKO NIJE TABULA RASA

Bili ste u raznim drugim sastavima, svirali po Hrvatskoj i inozemstvu, radili ste glazbu za filmove. Što vas se osobito dojmilo?
Teško je izdvojiti nešto što se posebno ističe, svi su ti glazbeni projekti i bendovi bili dijelovi svog vremena i dijelovi naših života. Svaki taj dio ostavi na tebi trag i povezan je s tvojom tadašnjom situacijom, emocijama, ljudima, ne možeš o tome razmišljati odvojeno, izolirano, samo o glazbi ili samo o nečem drugom iz tog mozaika.
Mislim da se ipak najviše toga veže na susrete sa ljudima, sa glazbenicima unutar benda, s drugim glazbenicima na svirkama, s organizatorima i publikom, sa suradnicima. Uvijek kad negdje ideš i nešto radiš, poslije to ostaje kao dobro ili loše sjećanje, poneka anegdota...
Može riječ – dvije o posjetu Zambiji?
Kao i svugdje drugdje sretneš neke zaista fantastične ljude i to je ono najljepše što odneseš doma. Pojam vremena ne postoji pa ti se čini da si na nekom drugom planetu, ali je nažalost teško uživati u tome zbog bijede kojom si okružen na svakom koraku. I da, veliki su štovatelji Josipa Broza Tita.
Koliko su drugi projekti na kojima ste radili utjecali na vašu glazbu?
Utjecali su dosta. Uvijek kad sviraš sa nekim događa se određena vrsta zamjene, svako ti nešto da i svakome ti nešto daš. Poslije to proživljeno iskustvo na neki način obradiš u sebi i tako obrađeno koristiš kao neku vrstu sirovine za nešto novo. To tako ide. Nitko od nas nije "tabula rasa", svi neprestano prikupljamo iskustva i sjećanja, slušamo glazbu, čitamo knjige, stripove, gledamo filmove, razgovaramo sa ljudima i na taj način prikupljamo materijale za ono nešto što radimo i čime se bavimo.

VRATIT ĆEMO SE U ŠIBENIK

Prvo da čujemo dojmove s koncerta u šibenskim Bunarima. U kakvom će vam sjećanju ostati prvi koncert Šibeniku?
Dojmovi sa koncerta su odlični, mada, na žalost, nije bilo puno ljudi. Oni koji su došli mislim da su odlično primili našu glazbu i da im se svidjelo. Vremenske su prilike, izgleda, bile razlog da se nije puno ljudi odlučilo na izlazak te večeri i nadam se da će, neki idući put kad budemo dolazili, biti, što se toga tiče, bolje.
Dakle, možemo računati na „repete“?!
Doći ćemo sigurno, čim prije to bolje. Dan poslije koncerta smo se prošetali po gradu i predivan je. Šteta što vrijeme nije bilo ljepše, morat ćemo doći kad nema snijega i leda. (sk)

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku