Poznati šibenski rocker i direktor Festivala šibenske šansone, Branko Viljac, kako mu i sam horoskop kaže, originalni je i razigrani sugovornik, koji o svemu voli razmišljati i raspravljati s dozom humora. Po istoj špranci, pričao nam je o svojim glazbenim sklonostima, rock'n'roll danima, te nam je otkrio kakvo mjesto u njemu zauzima Šansona, festival koji danas najkvalitetnijim slovi među hrvatskim kantautorima, baš ko što je nekoć dobrom reputacijom slovio sam Viljac na rock stageu.

Rocker u duši

Vaše ime gotovo da je postalo sinonim za šansonu, i obratno. To je ujedno i glazba koju privatno slušate?
Zapravo nikad nisam smatrao da sam toliko vezan ili da sam veliki zaljubljenik u šansonu. Međutim, taj sam glazbeni pravac indirektno upijao još od malih nogu, prije rock'n'rolla ili zabavne glazbe. Tada sam obožavao talijansku i francusku šansonu, ta me glazba zbilja privlačila. Kasnije, stjecajem okolnosti, nakon rock'n'roll karijere i života kojeg sam živio, upravo na račun rocka došao sam do šansone koja mi je zapravo bila suđena od samog početka.

Prethodnik Gobca

Da, prati vas glas velikog rockera koji je, kako se kaže, u svoje vrijeme žario i palio.
Bilo bi spektakularno reći da sam žario i palio u ono vrijeme. No, mogli bismo kazati da sam bio prethodnik Davora Gobca. Ali, još uvijek možda važim kao najveći showman u rock reprezentaciji Šibenika jer moj način nije bio samo izražavanje preko pjevanja, već i cijeli performanse. Imao sam uzore u Mick Jagger, Davidu Bowieju, Brianu Ferryju… U tome sam se nalazio i vjerojatno me se više pamti po tome, nego po pjevanju. A koliko sam bio dobar pjevač, dokaz je to što sam se toga ostavio na vrijeme…
Nije valjda bilo tako loše?
Ma, nije bilo loše, ali nisam htio da mi to bude cilj u životu. Shvaćao sam to kao razonodu i zabavu kroz srednjoškolske dane, kroz gimnaziju. No, čim sam završio fakultet ostavio sam se glazbe.
Raspredaju se priče o fonoteci koju imate. Možete li izdvojiti album srcu drag?
Veliki sam diskofil, imam mnogo ploča i longplayki. Mogu reći da sam u Hrvatskoj jedan od većih kolekcionara, a posebno nakon smrti Dražena Vrdoljaka, da sam najveći kolekcionar talijanske glazbe. Ovog ljeta, Arsen Dedić je ostao zapanjen kad sam mu donio kufer talijanskih ploča. Teško bih mogao nešto posebno izdvojiti jer, u pravilu, volim sve, od klasike do rock'n'rolla.
A, postoji li neka pjesma ili izvođač koji vas rastuži ili vam, pak, podigne raspoloženje?
To je glazba iz filma „Cigani lete u nebo“. Prekrasna glazba jednog ruskog manjeg ansambla, koji nije poznat u svijetu, no upravo su oni bili nominirani za Oscara iste godine kad i prvi dio „Ralja“ i kad su Ralje odnijele Oscara za najbolji soundtrack cijeli sam se rastužio. Jer, to je glazba koja me ujedno rastužuje, ali i hrani dušu.
Osim glazbe, imate još neku strast?
Jednom kad se ostavim Šansone i glazbe, ono čega ću se uhvatiti, a to sam si zacrtao još davno, jest slikarstvo. To mi je druga ljubav i time se bavim svih ovih godina. Svoje sam radove izlagao još od osnovne škole, s tim da sam bio i član prve šibenske registrirane likovne grupe. I dan dana to mi je bijeg od stvarnosti. Ne stignem slikati toliko često, ali to me sigurno čeka u kasnijim danima.

Anegdota zvana život

To je ono što se tiče nekih budućih dana, a što je s danas? Čime se opuštate?
Do prije par godina sam se bavio sportom kojim se nisam imao prilike baviti u djetinjstvu kada su u obzir dolazili samo nogomet i košarka. Kad sam došao u priliku, počeo sam se baviti tenisom, modernim joggingom i time sam se bavio sve do prije par godina. Kako mi šansona oduzme dobar dio vremena, dio godine, ne ostaje mi mnogo vremena. No, kako radim posao kojim sam zadovoljan, koji postiže uspješne rezultate, to mi je ujedno i nešto čime se opuštam.
Ali Festival traje dva dana i ne stječe se dojam da je za to potrebna cijela godina rada?
To je stresan posao, managerski posao. A, s druge strane, imate dobrih managera i loših managera, pa sva količina stresa ovisi o tome kako se postave prema poslu, koje rezultate ostvaruju. Nagrade koje je naš Festival osvojio dokaz su da se na tome vrijedno, u kontinuitetu radi tijekom cijele godine.
Živite u kući s tri žene. Dok je nekima i jedna previše…
Tri žene i punica. Četiri naprama jedan, i zato sam u pomoć pozvao dragog Boga koji mi je za spas moje duše poslao prekrasnog psa Arona, pa je s njim sve mnogo lakše.
Koliko brige traži Aron?
Oko njega sam angažiran cijeli dan - od jutra do mraka. Često odlazimo u šetnje, čak i one kasnovečernje, ali nam to dobro dođe jer smo obje lutalice.
Nadimak vam je bio Gaža. Iz kojeg razloga?
To je bila kratica od „glazbenog angažmana“. Prvi nadimak bio mi je Šminker. Zvali su me tako još u osnovnoj školi što mi nije bilo drago, ali nadimke ne birate sami. Nakon toga su me prozvali Rocker i to mi je bilo drago, a dobro je palilo u gimnaziji kad bih se upucavao nekoj curi… Nakon toga je došao Gaža jer sam bio vođa benda, sav angažman je bio na meni.

U tijeku s glazbom

Bi li mogli izdvojiti nekog od izvođača sa Šansone kao posebno dragog, da vas za njega/nju vežu posebni osjećaji?
To su dva antipoda, najveći živući hrvatski autor, to je Arsen Dedić, jednostavno nemjerljiv, a od mlađe generacije Neno Belan. Drago mi je što se na glazbenu scenu vratio preko Šibenskog festivala. Na taj način smo uzajamno pomogli jedno drugom, a u međuvremenu postali i kućni prijatelji. Neizmjerno ga cijenim.
Koliko ste upoznati s modernijom glazbom?
Pratim sva recentna izdanja. U tijeku sam sa svima. Teško mogu reći koja je glazba bolja, glazba prošlih vremena ili ova sad. No, čini mi se da je onda bilo više emocija. Danas ima manje emocija, ali je glazba produkcijski bolja.
Imate kakvu anegdotu koju pamtite iz svojih rock vremena, današnjih dana?
Bilo je bezbroj anegdota, ali sad neke posebno za izdvojiti nema. Cijeli moj život je jedna velika anegdota, od vremena kad sam bio rocker, mladi revolucionar, buntovnik, pa do danas sa Šansonom. Ponekad ne mogu vjerovati da taman kad sam mislio da sam se ostavio glazbe, da sam napustio taj svijet, da sam se ponovno vratio i to preko djece. Ponekad mi se čini nevjerojatno da sam se našao sa Duškom Šarcem, da smo zajedno uspjeli stvoriti festival koji tako visoko stoji u moru drugih festivala – to je samo po sebi jedna velika anegdota. (sk)

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku