Kakvo je, prema vašem mišljenju, stanje šibenskih tvrđava?
Njihovo je stanje nikakvo. Mi smo te tvrđave istraživali, ne samo arheološki i konzervatorski, već i povijesno i nešto smo o tim tvrđavama konačno doznali. Sve je to rezultiralo nekakvim elaboratima u kojima za svaku tvrđavu ima napisano što se na njima može održavati. S tim da su neke tvrđave u boljem stanju, a neke u lošijem.  
Pod koje bi se namjene tvrđave mogle staviti?
Namjene mogu biti razne i one stoje u elaboratima. Naravno da tamo ne može doći tvornica ili nešto tog tipa. Ali mogu doći, recimo, sadržaji kulture, ugostiteljstva, dakle restoran, kafići, sve ono što jedna tvrđava može podnijeti i što bi nju oživilo. Jer nije dovoljno samo popraviti ili obnoviti tvrđavu, ona mora živjeti. Mi smo to napravili recimo s tvrđavom sv. Nikole, doveli smo je u stanje urednosti. Ona je bila u dobrom građevinskom stanju te je bila očišćena od trava i raslinja. Na njoj su se čak održavali koncerti. Dakle, nije problem u pozornici ili nečemu sličnom jer ona se lako napravi i demontira. Najbolji je primjer upravo tvrđava sv. Nikole gdje su se održavali koncerti i na platou i u podrumu te su bili uspješni.

TVRĐAVE MORAJU OŽIVJETI

Jesu li sve tvrđave u vlasništvu Grada?
To je nešto što mi kao konzervatori, evo ja kao istraživač tvrđava, ne znam. Znam da je tvrđava sv. Mihovila sigurno gradska, što je s ostalim tvrđavama zaista ne znam. Podneseni su zahtjevi sigurno jer je tvrđava sv. Nikole bila u vlasništvu vojske, odnosno MORH-a, dakle to je sigurno u postupku. Ono što želim reći jest da se tvrđave s jednim minimalnim uređenjem i nekakvim sadržajem mogu staviti u funkciju. 1989. godine na tvrđavi sv. Nikole organizirali smo sadržaj posjećivanja, dakle ništa drugo, bio je jedan mali ugostiteljski objekt kojeg je držao Solaris i to je trajalo svega 20 dana. Ali tada je, u tih 20 dana, tvrđavu obišlo preko pet tisuća ljudi, organizirano ili ne. Tada smo uredili pristup tvrđavi, ulazni most te postavili čak izložbu o tvrđavi. Ljudi su se mogli informirati o povijesti tvrđave, kakvi su bili topovi, kakva je posada bila… Tvrđave se mogu koristiti bez nekakvih megaprojekata, s onim što imamo.
Zašto se stalo s tim?
Ne znam. Čak ima ljudi, koliko ja znam, koji su zainteresirani na godinu dana, na sitno, održavati tvrđave. Nitko ne može uložiti milijune da bi držao tvrđavu jednu godinu, ali svakako može obaviti ove sitne poslove, poput čišćenja. Evo čišćenje od raslinja košta možda pet ili šest tisuća kuna.
U kojoj je fazi otvaranje Centra za restauraciju u Mandalini?
U tijeku je. Centar je ove godine trebao biti u funkciji, ali zbog krize u njega je uložena jedna četvrtina planiranog novca. Ove će se godine uložiti još toliko sredstava da se barem može osposobiti jedna dvorana za restauraciju umjetnina.
Ima li šibenski Konzervatorski odjel dovoljno sredstava za funkcioniranje?
Mi ne raspolažemo s nikakvim sredstvima već Ministarstvo kulture daje investitorima, odnosno vlasnicima sredstva za obnavljanje određenih spomenika. Biskupu za njegovo, Gradu za njegove objekte čak i privatnim vlasnicima, i to je to.
Kako biste ocijenili suradnju Konzervatorskog odjela s Gradom?
To ćete morati pitati pročelnika Konzervatorskog ureda. Jer ne radimo svi u Šibeniku, već izlazimo na terene i van grada. Konkretno, u Šibeniku radim na tvrđavama, ali i na njima ne baš sve. Mene možete pitati kakva je suradnja s gradonačelnicom Knina i mogu vam reći da je izvrsna, bolja je Josipa Rimac nego ovaj naš Ante Županović sigurno.

SVI SMO KRIVI ZBOG ŠIBENSKE JEZGRE

Grad Šibenik je pokrenuo postupak pronalaženja sredstava za obnovu stare gradske jezgre pred europske fondove. Kako to komentirate?
Prvo to moram vidjeti svojim očima. Vjerujem samo onome što se počne raditi. Ali da se sredstva moraju tražiti, svakako.
Postoje li nekakve procjene Konzervatorskog odjela koliko će trebati sredstava za obnovu stare jezgre?
To ne može napraviti Konzervatorski odjel, mi samo u suradnji s Gradom utvrđujemo uvjete po kojima će se nešto raditi, a onda to rade projektanti. Dakle, dajemo samo smjernice.
Tko je po vama zakazao što se ovoliko čekalo na uređenje jezgre?
Nema tu imena i prezimena ili jedne institucije. Svi smo krivi. I vi novinari, i mi konzervatori, građani, i sve moguće gradske vlasti. To je jedan sustav mjera koji se mora provoditi da bi imao smisla. Jer ako riješite fasade, a ne riješite unutrašnjost tih kuća u gradskoj jezgri, niste riješili ništa. Recimo, naši ljudi, i građani i političari, stalno pričaju o fasadama, ali nitko ne pita što se onda događa. Uredili ste fasade, a stubišta i zidovi ostaju nikakvi, krovovi padaju, a Šibenik dobiva – Potemkinova sela.
Je li jedan od načina obnove stare gradske jezgre pojedinačna obnova kao što je to učinjeno s Bunarima, zgradom gdje je Nacionalni park Krka...?
Svakako je to jedan od načina. Bunari sada izgledaju fantastično samo je bilo dileme oko sadržaja. Neki su, poput naših kolega iz Splita, prigovarali da smo promijenili izvorni sadržaj Bunara, te da smo trebali u prostor vratiti vodu. A, mi smo im odgovorili jesmo, a vi u Splitu, naravno, niste. Pa su nas pitali kako to mislite. Odgovorili smo im kako je sasvim sigurno i Dioklecijan prodavao suvenire u svojim podrumima.
Postoji li uz šibensku katedralu još koji lokalitet od tolike važnosti, ali koji nije stavljen u funkciju?
Katedrala je nešto što je najkvalitetnije, nešto što je naj, naj. Ali zamislite što bi se dogodilo kada bismo uzeli jezgru kao cjelinu i doveli je do nivoa u kojem je katedrala! Zamislite da nam je cijeli Šibenik takav. Inače, ništa u gradu ne bih mogao izdvojiti jer je sve prekrasno samo za sebe. Uzmite bivši Dom armije, govorilo se da ga treba rušiti jer su ljudi imali averziju prema njegovom nekadašnjem sadržaju, ali sada kada je tamo knjižnica priča se kako je i arhitektura dobra. A, prije je većina naših sugrađana gunđala kako je zgrada očajna.
Želite reći da Šibenik ima brojna bogatstva, ništa se ne može odvojiti?
Ma imamo sve! Reći ću vam razmišljanje ambasadora Republike Italije koji je prije nekoliko godina bio u Šibeniku. Došao je ovdje nakon što je obišao sve istarske gradove, Zadar, Split, Trogir i Dubrovnik. Došao je zajedno s talijanskim konzulom, onako na svoju ruku. Taj čovjek je obišao sve, svaku kalu, svako dvorište od 8 sati ujutro do 18 popodne. Potom nam je rekao ‘bio sam svugdje, ali ovo što vi imate nema nigdje’. Tu slojevitost, jer je Dubrovnik bio u jednom momentu srušen pa opet izgrađen. A, Šibenik se od vremena od kada je nastao, od 11. stoljeća, razvijao sukcesivno i kontinuirano, u slojevima.  I vrlo je težak za obradu. Bivši predstojnik Instituta za povijest umjetnosti Milan Prelog, kada smo došli kod njega prije 20, 30 godina i zamolili ga da Institut napravi kulturno-povijesnu analizu stare jezgre, rekao je: ‘Razmislit ću’. Ponovno nas je pozvao te je pitao svoje suradnike jesu li spremni za Šibenik jer je to najspecifičniji grad i za njega treba biti posebno pripremljen. Jer, Šibenik u svojoj strukturi ima puno stvari koje drugi gradovi nemaju.
Što to konkretno?
To je mrežasta struktura ulica, slojevitost, taj mentalitet rušenja i građenja, pa odredba Statuta koja kaže da se u dvije glavne ulice kuće moraju graditi u kamenu, ne u drvu, zatim tvrđave koje okružuju grad... Niti jedan grad nema četiri tvrđave oko sebe, a Šibenik ih ima četiri zbog konfiguracije.

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku