Da ne bismo svakoga tjedna pričali o teškim tržišnim temama, ovaj put vam donosimo priču o vjerojatno najdužem stažisti u TLM-u Šimi Krniću, rukovoditelju sektora energetike. Krnić ima ukupno 41 godinu radnog staža, što u bivšoj lozovačkoj tvornici aluminija TAL-u, što u bivšim TAR-u, TLM-u i konačno Adrialu plus. Danas se prisjeća svojih prvih godina u šibenskim pogonima za preradu aluminija.
- Svoj sam radni vijek započeo na neki način u školi za elektrotehničare u sklopu lozovačke tvornice aluminija. Nakon odsluženog vojnog roka, ponovno sam se '69. našao u TAL-u. Moram priznati da sam se kao dijete pitao kamo ide i čemu služi crveni materijal iz kamiona koji su vozili ka lozovačkoj tvornici. Kasnije sam saznao da je riječ o drniškom boksitu od kojeg, uz glinicu nastaje aluminij – prisjeća se Krnić, dodavši kako je lozovačka tvornica aluminija za njega na početku karijere bila tvornica na najvišem nivou.

LOZOVAČKA TVORNICA

- Kroz ove su pogone prošli svi aluminijaši bivše 'Juge', od Kidriča, bivšeg Titograda i Mostara, svi su ovdje kalili zanat – prisjeća se Krnić. Nakon što je završio za inženjera elektro strojarstva, a nakon što se izgradila tadašnja tvornica aluminija Ražine, Krnića raspodjeljuju na mjesto u pogonu rasklopnog postrojenja trafostanice, u ispravljačko postrojenje elektrolize ražinske tvornice (TAR-a). Prva elektrolizina peć u pogon je puštena 3. kolovoza 1973. godine. Tadašnji je TAR, veli Krnić, imao oko 600 djelatnika, no kad je elektroliza proradila u punom kapacitetu, veli, bilo je duplo više zaposlenih.
- Sjećam se kako su tadašnji Šibenčani lozovačku tvornicu doživljavali kao tamnicu, a kako se o novom elektrolizinom pogonu na Ražinama govorilo kao o 'pogonu u kojem će se nositi bijele kute'. Nakon prve faze izgradnje nije bilo baš tako, no nakon druge faze gotovo da se moglo hodati u bijelim mantilima – veli Krnić. Peć je bila zatvorena i kompjutorski vođena, okoliš je, veli Krnić, bio maksimalno zaštićen, a kadar je od niskokvalificiranog prešao na srednju stručnu spremu. Krnić je u to vrijeme radio kao rukovoditelj distribucije električne energije, s tim da je najveći korisnik struje bila šibenska elektroliza. Treba kazati kao je u to vrijeme Krnićev posao bio izuzetno odgovoran jer elektroliza nije mogla bez struje dulje od dva sata inače bi otkazale njezine peći.
- Bila je riječ o kompleksnom poslu. Imali smo dobru suradnju s Institutom elektroprivrede i Institutom Rade Končar, te ostalim sličnim institucijama s kojima smo rješavali probleme – veli Krnić.
No, tada se dogodio rat. Točno u 11,46 sati 18. rujna 1991. godine dva su aviona bivše JNA raketirali srce tvornice, elektroenergetsko i ispravljačko postrojenje TLM-a. Tog je trenutka stala prerada aluminija u čitavom TLM-u, ali je tijekom sljedećih desetak dana donesena odluka da se osposobi postrojenje u nuždi, te je tvornica počela s radom.

NAJTEŽI TRENUCI

Bili su to, veli Krnić, najteži trenuci. U jeku ratnih zbivanja elektro-energetski sustav Dalmacije doživljava probleme, a Dalmacija ostaje kao otok u Hrvatskoj. Radilo se, veli Krnić, bez godišnjih i slobodnih dana, ali su proradili veljački i prešaonički stanovi. Štoviše, 1992. TLM je bio spreman pustiti u pogon elektrolizu, ali zbog tog otočnog elektro-energetskog sustava u Dalmaciji to nije bilo moguće sve do vojne akcije Oluja, 1995. godine. Tada je donesena odluka da se u Mostaru u pogon pusti elektroliza, da bi se tek privatizacijom TLM-a 2007. godine potpisao ugovor na relaciji HEP-TLM-Mostar koji veli kako šibenska elektroliza neće nikad više zaživjeti, a ugovorena elektroenergetska suglasnost prenesena je na Mostar koji ima proizvoditi primarni aluminij za potrebe TLM-a sljedećih pet godina.
- Osiguranjem tog primarnog aluminija šibenska tvornica ima svoju budućnost i u potpunosti podržavam nove investicije novih vlasnika TLM-a kroz TVP i TPP – zaključuje Krnić. (jd)

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku