Ta se priča ponavlja godinama, tek što je jednom riječ o vtu, drugi puta o fasadi, treći o garaži... Mjesto radnje je uvijek Austrija, a glavni lik, naravno, jedan 'naš'. E, taj neki naš je u Austriji, legalno i na kredit, sagradio kuću na koju, hajde da sve objedinimo, nije stavio fasadu, umjesto da posadi ruže i, otkud znam, maćuhice, u dvorištu je ostavio brdašce pijeska, planinu šute, kolica, sto komada cigli, staru wc školjku i nešto žice, zlu ne trebalo. Garažu je pokrio, ali mu je falilo za, recimo, prozor. Što će garaži prozor, nije ovoga puta važno.
I tako su taj naš, žena, dvoje djece, pas, na opće zgražanje susjeda, u kuću ulazili kao Stipe Božić, samo bez adekvatne opreme. To što nema fasade jeste i njima malo smetalo, ali, računali su, nakon što ih je zemljak posavjetovao: sve dok kuća nema fasadu, ne smatra se gotovom i na nju, kao takvu, se ne plaća porez. Rupa na garaži se lakše podnosila: golf se nije žalio da mu je ledeno. I tko zna koliko bi sve to skupa trajalo – vječno, da se ne lažemo – da se jednoga dana ispred kapije 'našeg' nisu parkirala dva vozila komunalne službe, recimo, Salzburga, iz njih izašli radnici i krenuli s poslom. Prvo su očistili vrt, izbacili brdašce pijeska, planinu šute, kolica, sto komada cigli, staru wc školjku i nešto žice, pa postavili skele i sa skele fasadu. Ni onu ponistru nisu zaboravili.
'Austrijo mati, neka crkne ko te blati', zapjevao je ispod glasa domaćin, otvorio pivo, zapalio cigaretu i sa strane pogledao kako mu je lijep dom u rodnom Salzburgu, čvrsto odlučivši da će se kući vratiti samo u kapsi, a i to ako ne bude drugog rješenja. Nije prošlo puno, tjedan, dva, i u poštanskom sandučiću je onaj 'naš' našao omotnicu s računima za usluge čišćenja i uređenja, plus porez, naknada za potrošene radne sate i još nešto, sitno. Kasnije se raspitao i saznao: netko, neka vlast, je pomislio da se dotični istrošio na materijal i namještaj, pa su mu izašli u susret. Grad je uredio što je urediti trebalo i omogućio mu da sve to plati na rate.

JEZGRA OD RUINA

Priča ne mora biti istinita da bi bila poučna. Da je drugačije, književnost ne bi postojala. A pouka je: privatno vlasništvo je neugrozivo sve dok ne ugrožava javni prostor. U opisanom slučaju: uređeni kvart u kojem svaka kuća, jer je takav propis, ima fasadu, vrt nije improvizirano odlagalište otpada, niti je garaža kocka sa rupom u zidu.
'Hotel 'Krka' u najstrožem središtu Šibenika, na samoj rivi, već desetljećima zjapi prazan i propada iako je u privatnom vlasništvu. Sva nastojanja da se obnovi impozantna zgrada koja je nezaobilazni detalj starih turističkih razglednica grada, te da se nekadašnjem prvokategorniku udahne novi život, pala su u vodu pred, do sada, nerazmrsivim imovinsko-pravnim odnosima', piše Slobodna Dalmacija, dotičući se tek jedne, istina i krajnje uvjetno rečeno, najreprezentativnije ruševine u Šibeniku.
Puna je stara gradska jezgra ruina čiji su imovinsko-pravni odnosi nerazmrsivi. U slobodnom prijevodu to, najčešće, znači: dvanaest vlasnika, svi redom nasljednici, od kojih je dvoje umrlo, troje  šamara tanjure po austrijskim restoranima i ne misli se vraćati, dvoje je nestalo, jedan je na psihijatriji, a ostali nemaju niti novca, niti interesa da se bave s onih sedam i pol kvadrata koje su dobili od dide.
Tako se, dakle, od 'Krke' do Gorice, od rive do Fortice, grad ruši, poštujući privatno vlasništvo u kojem se miševi igraju, kada se već omladina ne drogira, a putnik namjernik ne svrati na malu nuždu.
Svaki se zakon, od onoga o parkiranju do zakona gravitacije, može čitati na dva načina: prvi je da se vidi što je sve nemoguće, neizvedivo... Drugi se fokusira na rupe i na mogućnost dvostrukog tumačenja člana tog i tog. Na strani zdravog razuma je, međutim, opcija ozakonjenja obrane javnog prostora od terora neodgovornih vlasnika kojima neporikosnoveno pravo na privatnu imovinu omogućava da narušavaju izgled javnog prostora, ali i ugrožavaju sigurnost građana.
Ako, dakle, lokalna i svaka druga vlast ima pravo i mogućnost uredovati u određenim privatnim prostorima – u lokalima zabranjivati prodaju alkohola maloljetnicima, kažnjavati vlasnike dućana koji na osnovu vjerske ili rasne pripadnosti diskrimniraju potencijalne kupce, sankcionirati one što u vlastitim restoranima gostima omogućavaju da puše... – nema nikakvog razloga da ne intervenira i prema onima koji neodgovornošću prema vlasništvu ugrožavaju zajednički interes i javni prostor.
 
NERAZMRSIVI ODNOSI

Jednostavno rečeno: ukoliko vlasnik ili vlasnici neće, ne žele, ne mogu, bilo što, upristojiti ruševni hotel, portun, kamenu kuću u Varoši - poštivati norme pristojnosti i gradske estetike, vlast je dužna učiniti to za njih, ispostaviti račun i, ukoliko nema druge mogućnosti, naplatiti se iz same imovine koju će kasnije, zavisno od interesa, ostaviti u svom vlasništvu i njom raspolagati ili je prodati za onoliko koliko određena nekretnina vrijedi nakon uređenja.
U svoja četiri zida svatko, dok poštuje pozitivna zakonska rješenja, ima pravo činiti što mu je volja i nema te administracije koja može i smije određivati nekome hoće li spavati na podu, jesti rukama, primiti u kuću u homosekualca, a ne primiti navijača Slaven Belupa, pušiti poslije ručka ili piti isključivo čaj od šumskog voća. No, onoga trenutka kada jedan od ta četiri zida padne na ulicu ili u panorami grada, zbog indolentnosti posjednika, obiteljskih nesuglasica, svega po malo, izgleda kao skijalište u Sahari, opći interes podrazumijeva suspenziju vlasničkog prava u ime javnog prostora. U protivnom, svi trpimo teror privatnih vlasnika zahvaljujući kojima centar Šibenika izgleda kao da ga je, nakon žestokog granatiranja, poharala kuga.
Ma i jeste, samo se tako ne zove. Već: 'nerazmrsivi imovinsko-pravni odnosi'. Ili nekako slično.

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku