| Liječnici kažu da je pomoć ranije stigla moji bi prijatelji imali 30 posto više šanse da prežive |
 |
 |
 |
| Petak, 03 Rujan 2010 08:54 |
 Razgovor sa jedinim preživjelim vatrogascem Franom Lučićem razgovarali smo u njegovoj obiteljskoj kući u Tisnom na dan kada je Frane, 31. kolovoza, slavio svoj 26. rođendan. Telefon nije stao zvoniti, heroju svi žele na njegov dan zaželjeti 'sretno Frane'. Bila nam je čast što smo mu isto poželjeli i mi. Sjećanja na 30. kolovoza još uvijek su živa, njegovih prijatelja više nema, a s njima je zauvijek nestao i život na kojeg je Frane navikao. Loviti ribu više ne može, no unatoč tome ovaj se 26-godišnjak drži ponosno, a njegovo veliko srce kupilo je svakog tko je imao prilike razgovarati s njim. Njegov otac Vilim Lučić kazao nam je kako Frane svakodnevno više motivira njih, nego oni njega, a moramo priznati kako smo i mi, nakon razgovora sa kornatskim herojem, ostali zadivljeni činjenicom koliko snage može ležati u jednom čovjeku. Kako se osjećaš tijekom ovih dana kada se prisjećamo Kornatske tragedije? Tužno. Kada se sjetiš da si prije tri godine nastradao, naravno da si tužan. Ne možeš biti veseo nikako kada se prisjetiš kako se sve odvijalo tog dana. Je li išta lakše obzirom da su prošle tri godine? Što se tiče osjećaja nije, ali barem sada već nešto mogu sam učiniti, primjerice, držati čašu ili olovku. Dakle, bolje si što se tiče ovih fizičkih stvari. Ali,emocionalno je sve teže. NIKAD VIŠE NA RIBE Završio si FESB u Splitu. Kakvi su ti slijedeći planovi? Završio sam FESB, ali to je po starom programu viša škola i kako mi još uvijek traje liječenje, odlučio sam nastaviti se školovati. Brat mi je također upisao fakultet, splitski FESB, tako da ćemo zajedno biti u Splitu, a ja ću učiti uz rehabilitaciju. U planu mi je magistrirati, proći će još neko vrijeme do toga. mMislim da s time si postigao u životu nešto, viša škola će danas-sutra postati kao srednja škola, a ako na vrijeme ne zapneš oko knjige, poslije ti se neće dati. Vidiš li se već sada na nekom radnom mjestu? Nigdje se trenutno ne vidim, što bude, bit će. Gdje ti je bolje, to ćeš radno mjesto izabrati. Da ti se ponudi, bi li otišao živjeti u Zagreb? Ne bih baš tako lako, možda bih ako je ponuda vrlo dobra u odnosu na gradove u Dalmaciji. U Zagrebu bi volio živjeti i radit godinu, dvije, tri, ali više ne. Bolje je u Dalmaciji. Koliko ti je učenje pomoglo da zaboraviš na sve što se dogodilo na Kornatu? A dosta. Učiš, a učenje me opušta i ne misliš na ništa drugo odnosno da ti ne padaju napamet prizori s Kornata slike izgorenih prijatelja i njihovi jauci i zapomaganje koji su zvali pomoć koja nije dolazila niotkud. Kako se nosiš sa ozljedama? Što ti je najteže? Najteže su mi ozlijeđene šake, a s njima praktički sve radiš. Šake više nikad neće biti kao prije jer s njima mogu napraviti sitne stvari, poput držati olovku ili čašu. Lako mi je obući jednostavnu odjeću, trenerku šlape i kratke majice, ali ne mogu rebatinke obući ili zakopčati košulje sa malim botunima, hlače od odijela. Nema više niti onih radosti na moru, primjerice, ne mogu upaliti pentu za brod ili loviti ribu na udicu. Obzirom da ne smiješ na sunce, kako ispunjavaš svoje vrijeme ljeti? Da, ne smijem na sunce. Kupati se idem oko 18 sati sa ocem da ne bih gdje pao. Onda odem koji put na kavu da nisam cijeli dan doma, ali to uglavnom do podne. Obavezno stavim kaubojski šešir i sunčane naočale i obučem duge rukave da me sunce ne sprži jer nemam žlijezde znojnice na mjestima gdje mi je izgorjela koža i gdje su mi ožiljci. A isto tako i moram se u mjesto spustiti preko borove šume, kozjim putem kako bi što duže bio u hladu. Onda ti sigurno teže pada ljeto nego zima. Kako onda provodiš dane? A prije sam oko podne dolazio sa kave, pa bih učio dok nisam diplomirao a sada nekako dok se ne navuče 15 sati za ručak kada dolazi mati sa posla, pročitam koju knjigu, odmorim se i poslije odem na kupanje. Smeta li ti što tijekom ovog perioda sjećanja na Kornate više problematizirala tema što nisi sudjelovao u komisiji za spomenik na Kornatima ili visina odštete, a ne što se zapravo dogodilo tog kobnog dana? Naravno da mi smeta, a to je naprosto tužno. Smeta to svima, a kamoli ne meni koji sam preživio te strahote. Nisi bio na Kornatu, imaš li namjeru otići? Nemam namjeru jer sam ipak na tom mjestu četiri, pet sati slušao krikove prijatelja i zazivao pomoć koja nikako nije dolazila. Ne mislim ići kako mi se ne bi pogoršalo zdravstveno stanje. To je prvenstveno moja samostalna odluka, kada ću otići, a ne liječnika. I inače sam po prirodi tvrdoglav. Otac Hrvoja Strikomana je u više navrata kazao kako nije dobio osobne stvari svog sina, nego su iste zadržane zbog potrebe istrage. Jesi li tvoje tebi vraćene? Nisam ih dobio, ali ih tražim. Nitko mi se do sada nije javio da mi ih vrati. Kada sam izašao iz bolnice vratili su mi novčanik u kojem je bila osobna i 50 kuna i neke sitne stvari. Ovo ostalo su rekli vratiti kada završi istraga. Kombinezon je, primjerice, na pola izgorio i volio bih to staviti u crkvu Gospe od Karavaja u Tisnome kao zavjet Majci Božjoj jer je i bog bio sa mnom kada sam preživljavao najgore stvari u svom životu. A za oca od Hrvoja Strikomana ne znam dali je on tražio što. No, to što mi ih nisu vratili sigurno je jedan vid prikrivanja istine. PRIKRIVANJE ISTINE Priča o eruptivnom požaru. Zašto ne vjeruješ u to? Možda bi postojala mala šansa o eruptivnom požaru da nije bilo sve ove priče o topovnjačama, vojsci, čekanja pet sati… Nakon svega toga nitko u to ne vjeruje. Sada hoće svim stradalima, pa tako i meni, dati odlikovanja, a još uvijek se ne zna istina. Jučer je glavni vatrogasni zapovjednik Mladen Jurin rekao da nakon što je na Kornatu stradao prvi vatrogasac to više nije nadležnost vatrogasaca već Službe za traganje i spašavanje. Dakle, kao da peru ruke od toga što se na pomoć čekalo pet sati. Ministar Karamarko kaže da moramo prihvatiti tezu o eruptivnom požaru jer moramo prihvatiti stav ekspertne skupine ponajboljih hrvatskih vještaka o uzrocima Kornatske tragedije. Došao je stručnjak za forenziku Henry Lee koji je riješio 400 požara, ali su ga isprašili. Uostalom umirovljeni pukovnik Nediljko Pušić samo je jednom izašao u medije te je iznio teoriju da je na Kornatima došlo do detoniranja rasutog eksplozivnog punjenja, od jedne ili dvije odbačene bombe s NATO-a i nikad više. Mnogo je tu nerazjašnjenih situacija da bi se vjerovalo u eruptivni požar. Misliš li da će se ikad saznati što se točno dogodilo na Kornatu tog dana? Jedino ako onima koji to zaista znaju proradi savjest. Na spasilačku akciju čekali ste pet sati. Misliš da su spasioci stigli ranije da bi još netko od tvojih prijatelja bio spašen? Ne znam, ali sve je moguće. Doktori u Splitu, a i pojedini u Šibeniku, su kazali da nam je svima šansa za preživljavanje zbog dugog čekanja u startu skraćena za 30 posto. To još nikom nisam rekao. Da li bi se od tih 30 posto možda Ante Juričev Mikulin koji je bio sa mnom u Splitskoj bolnici mogao spasiti ili netko drugi, to je sada pitanje….Svima su nam pluća bila u jako lošem stanju, a koža bolje primala Anti nego meni. A plus toga prvu sam bocu infuzije primio tek u Zemuniku u Zadru, a poznato je da u slučaju opeklina tekućinu moraš dobiti nakon samo jednog sata i to za jednu trećinu svoje težine. Trebali su nam odmah čim se tragedija dogodila ubosti infuziju. Cijelo si vrijeme bio pri svijesti? A tko je mogao od bolova spavati…Pokušao sam ne misliti na tragediju nego razmišljanjem o lijepim stvarima, o curama koje su bile aktualne u to doba, ali bolovi su bili jaki tako da nisam dugo pomišljao na njih nego samo kad će pomoć stići i hoće li mi amputirat šake. Jesi li razgovarao sa roditeljima poginulih? Koliko ste jedni drugima podrška? Većinom se sretnem sa roditeljima vatrogasaca iz Tisnog i uvijek me pozdrave.Pitaju kako sam, a i ja njih. Kažu mi 'a kako možemo biti', javimo se, popričamo i to je to. Da li te zaustavljaju ljudi na ulici i pitaju da im prepričaš taj kobni dan? Zaustavljaju me, ali većinom me pitaju za zdravlje i daju podršku, ali nije da pitaju o Kornatima. Bilo je polemika oko sudjelovanja u komisiji za izgradnju spomen obilježja na Kornatu, no što je sa spomenikom u Tisnom. Je li te netko zvao da sudjeluješ, sviđa li ti se idejno rješenje? Nije me nitko kontaktirao za spomenik u Tisnom, niti mi je žao zbog toga. Jer ipak sam na Kornatima stradao, pa je bio red da sudjelujem u izboru spomen obilježja. A u Tisnom se radi spomenik za Marka, Antu, Tomislava, Ivicu i Josipa koji su poginuli pa je bolje da roditelji o njemu odlučuju. Meni će biti drago što će spomenik biti tu, da se ne zaboravi jer je zaborav najgori. Moram reći kako je općina Tisno prema meni i mojoj obitelji uvijek bili na usluzi, u početku je kod mene bio i šibensko-kninski župan Goran Pauk i nudio svoju pomoć. Ovim putem, to ne smijem zaboraviti, želim pozdraviti i Paška Petrinu. Momka ne znam, ali ga se već tri godine povlači po medijima i sudovima te nosi etiketu za nešto što mu uopće nije dokazano. Pročitao sam da će mu biti ročište u 9. mjesecu što je dobro, mislim da je vrijeme da mu skinu etiketu jer nije dokazano ništa, barem koliko ja znam. Po sebi znam da je teško živjeti ako te netko sumnjiči za nešto, a nisi kriv. To sam doživio kada su me optuživali da nešto krijem, što nije bila istina. Samo sam se želio mirno liječiti i izliječiti. Ukratko, želim Pašku ovim putem poručiti da se drži. (dl) Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku
 |
| Ažurirano Utorak, 07 Rujan 2010 11:29 |
Molimo da se registrirate kako bi mogli komentirati članke.
Povezane vijesti:
Najčitanije vijesti aktualnosti
ANKETA Aktualnosti
