Da je Dražen Petrović živ, ovih bi dana navršio 45 rođendan. Na žalost, prometna nesreća u Njemačkoj prekinula je život i karijeru jednog od najveći hrvatski košarkaša i sportaša općenito. Međutim, i 16 godina nakon njegove smrti, sjećanje na njega nije izblijedilo, dapače, novim generacijama hrvatske djece Dražen je i danas najveći uzor, čovjek koji je pokazao kako se upornim i prije svega poštenim odnosom prema radu ali i ljudima može daleko dogurati. Šibenčani mogu biti ponosni što se takav čovjek rodio upravo u njihovom gradu i što zahvaljujući Draženu danas cijeli svijet zna za Šibenik. Na žalost, u istom tom Šibeniku Dražen još uvijek nema spomenik niti muzej. O toj ali i drugim temama vezanim za Dražena popričali smo s njegovom majkom Biserkom koja je ovih dana, povodom snimanja Milenijske fotografije, boravila u Šibeniku.  
- Jeste li razočarani što Dražen Petrović još uvijek nema spomenik u svom rodnom gradu?
- Nisam ljuta i ne želim nikoga optuživati što spomenik još uvijek nije postavljen jer jednostavno nisam takva, a niti bi Dražen to želio. Jedino me smeta što se prijašnjih godina u javnost izlazilo s obećanjima kako će spomenik biti podignut, iako su oni koji su to obećavali znali kako se ne može  realizirati u roku koji su najavljivali. Najvažnije je da sadašnja gradska vlast taj projekt nastavi, da se ne zaustavi, a iz Grada Šibenika sam dobila obećanje kako će se već sljedeće godine po tom pitanju poduzeti konkretniji koraci. Dražen je jedini Hrvat, osim Nikole Tesle, koji ima spomenik van Hrvatske, u Lausanni, a spomenik ima i u Zagrebu. Bilo bi lijepo da je spomenik prvo dobio u gradu u kojem je sve počelo, u kojem se rodio i iz kojeg se otisnuo u svijet, ali kako se kaže, šećer dolazi na kraju.

SVE JE POČELO NA BALDEKINU

- Što kaže nova gradska vlast, kada bi spomenik trebao biti podignut?
- Nismo pričali o nekim konkretnim rokovima, ali nadam se kako  će se stvari sada brže odvijati. Kada sam prije dva mjeseca razgovarla s gradonačenikom Županovićem vrlo iskreno mi je kazao kako trenutno nema sredstava u proračunu za taj projekt, što potpuno razumijem s obziom na gospodarsku situaciju u zemlji, ali složili smo se da se projekt ne smije zaustaviti. Zaklada će pomoći koliko može, ali se stvari trebaju pokrenuti.
- Kako vam se sviđa idejno rješenje koje je izabrano na javnom natječaju?
- I više sam nego zadovoljna, mislim da je gospodin Kažimir Hraste napravio odličan posao i vjerujem kako će se spomenik  jako lijepo uklopiti u okoliš i kako će Baldekin nakon toga „živnuti“.
- Osim spomenika, u Šibenik još uvijek nema ni Draženovog muzeja. Koliko mi je poznato, niste bili baš oduševljnei idejom da se spomenik uredi u bivšem kinu „Odeon“, a što je bio jedan od prijedloga.
- Nije da sam bila protiv, ali mislim kako je Draženu mjesto na Baldekinu, jedino tamo se može njegova priča ispričati autentično. Tamo je sve počelo, tu je proveo djetinjstvo, išao u školu, trenirao, tamo je njegov koš. Stoga ćemo u jedan mali muzej urediti u stanu u Preradovićevoj ulici, koji će biti ljetni odjel zagrebačkog muzeja. Nije važna kvadratura, ne treba to biti nešto megalomanski. Važno je bude autentično. Draženu ne treba, da tako kažem, ništa dodavati, niti bi on to želio, jer je u svom kratkom životu napravio što mnogi  vjerojatno ne bi napravili za tri života, ne samo u sportskom smislu, jer Dražen je prije svega bio čovjek. Uvijek ističem kako je njegova ljudska strana bila čak jača od sportske, on je bio najsretniji kad su ljudi oko njega bili sretni.
- Vaša je ideja da se od stana u Preradovićevoj do budućeg spomenika, odnosno sportske dvorane, otisnu Draženove stope?
- Kome god sam izložila tu ideju, svi su se oduševili. Dražen bi tu dionicu od stana do dvorane naprosto „preletio“, toliko je volio trenirati. Stoga će te otisnute stope biti odličan dodatak muzeju.

DRAŽENOVE STOPE

- Postoji li mogućnost da muzej bude otvoren već sljedećeg ljeta?
- Vidjet ćemo. Projektanti su već osmislili cijeli taj prostor, većina eksponata, trofeji, medalje, sve to već imamo, a dio ćemo tijekom ljetnih mjeseci posuditi iz zagrebačkog muzeja. Da se suprug nije razbolio, muzej bi vjerojatno već bio uređen, ali zbog njegove bolesti taj je projekt malo usporen.
- Sastavni dio muzeja bit će i Draženov koš na kojem danas nitko ne može igrati košarku jer je preko obruča postavljena šipka i to zbog nekoliko stanara obližnjih zgrada kojima je smetala buka košarkaške lopte?
- Svjesna sam da tamo ima starijih i bolesnih ljudi koji žele mir i opće im ne zamjeram. Važno je da taj koš stoji za povijest. Dražen isto ne bi htio da netko negoduje zbog tog koša. Ista je stvar i s onim koiscima  koji se nalaze na  mjestu gdje bi trebao biti spomenik. Dražen sigurno ne bi htio da netko zbog micanja tih kioska izgubi posao. Treba naći rješenje da svi budu zadovoljni.
- Koliko ljudi godišnje posjeti Draženov muzej u Zagrebu?
- Ove godine je muzej dobio nagradu Turističke zajednice grada Zagreba za najposjećeniji muzej u Zagrebu sa stalnim postavom. Od 1.rujna do sada ga je posjetilo sedam tisuća ljudi, a od kada je otvoren oko 35 tisuća ljudi. Većina posjetitelja pita postoji li i u Šibeniku muzej jer bi rado posjetili i grad u kojem se rodio i počeo karijeru.
- Znači Šibenik je mogao dobro zaraditi od jednog takvog muzeja?
- Apslutno, cijeli grad bi od toga profitirao.

U ŠIBENIKU MI JE NAJTEŽE

- Ispada da Dražena više cijene u Madridu i Americi nego u Šibeniku?
- Dražen je bio takav, gdje god bi došao, osvojio bi ljude, pa ne čudi što ga u Madridu i New Jerseyu tako cijene. Evo, Amerikanci upravo završavaju 60-minutni dokumentarac o Draženu, to je prvi put da je NBA snimila takav film o jednom  igraču. Njegov dres je podignut u dvorani u New Jerseyu, Marko Tomas, koji se nedavno iz Madrida vratio u Zagreb, kazao mi je kako su u Realu još uvijek na svakom mjestu Draženove slike. Gdje god je igrao ostavio je dubok pečat i ljudi ga se rado sjećaju. Još jedna stvar, Zagrepčani mi kažu da za Svi svete niti jednom pojedincu nije zapaljeno toliko svjeća kao Draženu.
- Da je Dražen živ, što bi danas radio?
- Sigurno nešto vezano uz košarku ili za sport općenito.  Vjerojatno bi bio neki dužnosnik u FIBI, HKS-u ili u Hrvatskom olimpijskom odboru. Trener sigurno ne bi bio jer uvijek je govorio kako je treniram najteže jer moraju zadovoljiti sve igrače, a on ne bi htio da se nitko osjeća zapostavljenim.
- Koliko često dolazite u Šibenik?
- Ovog ljeta smo bili dva mjeseca. Prijašnji godina sam češće dolazila, ali nakon što se suprug razbolio nemam toliko vremena. Volim dolaziti u Šibenik, iako mi je tu najteže. (pp)

Podijelite ovaj članak sa prijateljima na facebooku